apelujem, napustite objekat

katatonicna insomnia

24.07.2011.

pogled u ogledalo

 

"...zemljina osa se pomjerila

Klima promijenila

Ja sam ga molio da nam je vrati

A on zaboravi

Star je i senilan

 

Tražimo vodu ribama bogatu

Kredit na otplatu

Vojnik sam bio

Sad grubo buđenje

Životu čuđenje...

 

...život na Marsu

Za još jednu šansu

Šaljemo ljude i mašine

Plešemo tango

Tango do smrti

 Samo ne zaboravi me."

Probudio sam se pijan. Ne volim kada se sjećam svakog detalja od prethodnog dana.

Popio sam kafu, vozio četiri sata, popio dvije tamne pive i saznao da je umro Žan Marolt.

Ujutru sam otišao u Mostar. Zrake sunca su pržile znatiželjne turiste i plastificirane ruksake. U zraku se osjetio  miris spaljene pvc mase.

Ispod Mosta sam zapalio joint. Potoci pročišćenih fekalija su prodirali u utrobu Neretve. Vidio sam ga na površini zelene rijeke, izgledao je začuđeno, kao da mu ništa nije jasno.

 Prije nekoliko dana sam ga ponovo vidio na balkonu hematološke klinike bolnice Koševo.  Prošao je kroz krošnje breze i zelene rezdelije. Na hrđavoj stolici je ostavio ogromni upaljač i kutiju dugih cigareta.

Zadnju rečenicu je zapisao na poleđini smeđeg rokovnika i zauvijek otišao. Volio bih nekad pronaći snagu da je odgonetnem.

02.10.2010.

da nije bilo rata ne bi imali za graha

 

"On je tajkun, jebem li mu majku
Sad je prvi, al' do lakata u krvi
Voza džipa, djevojčice pipa
Zgrn'o lovu dok sam trunuo u rovu

On je tajkun, jebem li mu majku
Marke - pere preko stranke
Krade - član je mafije i vlade
Kara - ratom doš'o je do para

Dok pršte geleri
Nastaju Rokfeleri

On je tajkun, jebem li mu majku
Sad je faca, po gradu bombe baca
Ko mu smeta - nestaje s planeta
Za taj Nissan ja borio se nisam

On je tajkun, jebem li mu majku
Svijet obrn'o dok je radio na crno
Jer cigare u ratu su šlepera pare
Biznis cvjeta, ja snajperu meta

Dok pršte geleri
Nastaju Rokfeleri

Zbog njega smo borili se, zbog njega se klali
Zbog njega su mnogi od nas i živote dali
Činjenica to je vidna i za priznat' teška
Ratovati za tajkune - to je bila greška

On je tajkun, jebem li mu majku
Crv zbog kojeg prolila se krv
Dil'o naftu, pos'o počeo u ratu
A sada drogu - amputirali mi nogu"

 

Statistika i ogledalo ne lažu. Oni su onako brutalno iskreni. Jednom su padale granate i kasapile nedužne ljude. Drugi put su padala preduzeća, esencijalne liste lijekova, rudnici ...

Fašist je fašist, ma koliko humanoid  pokušao potisnuti istinu u mozgu.

Jebi ga, istina je kao govno, uvijek ispliva na površinu.

21.08.2010.

pišanje u vjetar

"...Psycho, svako je psycho
A to je zato što kada bije tada vodu pije više
Da bude čišći, da bude viši
Jer samo snije pakao što grije

Kitova peraja, prepelice jaja
Koga fashion guru fura na kulturu?
Bestežinske glave, pet minuta slave
Koga sada voli Angelina Joli?..."

Izlažem se pritisku. Neonska svijetla u suživotu sa noćnim zrakom, mješavinom vrelih isparavanja i mjesečevih mjena , privlače u prostoriju komarce individualce, one najsposobnije, pune krvi, ali uvijek spremne za novi napad. Stolica ispod neonke nagovara desnu polutku mozga da se uhljebi na tapaciranoj površini. Neobjašnjiva sila je na mojoj strani, nema ujeda. Analiziram porodično stablo. Ako nisam izrod, imam dvije opcije: umrijeti prilično mlad ili kuburiti sa otokom od ujeda bestijalnih stvorenja...

Batler na ulazu u nacionalni restoran je bio neočekivano ljubazan. Pokazao mi je slobodni stol, ugao sa nevjerovatnim pogledom na jedan od ventilacijskih otvora. Nakon kraćeg razmišljanja naručio sam reš pečen vitalni nacionalni interes. Inače,  jedem vitalnu hranu, jer je nutricionisti preporučuju zbog zaštite i očuvanja.  Isjeckao sam  vitalni odrezak  na komadiće, koristeći lijevu ruku za tupi nož, a desnu za skupljanje gareži, jer je vitalni baš bio prepečen. Jebote, pa ovo ni pas sa margom nebi požderao...

Psima je dosta svega. Odlučili su mutirati bez pitanja. Zadržali su dlakava tijela, a um nabildali do neslućenih nizina, baš kao ljudi. Preuzimaju inicijativu na terenu. Stalni presing i promjena formacije u odbrani ne donose prednost na kratke staze. Budućnost je neizvjesna. Kiborzi sa njuškama maltretiraju dvonošce, majmune i humanoide bez  humanosti...

Boli me kurac, Angelina nas kolektivno voli, nema dalje.


08.07.2010.

tamo gdje nema uma

"...idemo na more

sa ličnom preći granicu

da jedemo skuše i pijemo travaricu..."

Jiri je zadužen za radnu disciplinu pomoćnog osoblja eminentnog hotela u Pragu. Za spremačice i dva liftboya on je doslovno dar koji im je poslao sam Bog. Vjeruje u ljude, i trebaš ga baš pojebati u mozak da pokaže svoju surovu stranu.

Samira je upoznao prije pet godina, kada je ovaj tridesetogodišnji Bosanac ispunio aplikaciju na internet stranici eminentnog hotela u Pragu i postao jedan od dvojice radnika koji goste usmjeravaju na određeni sprat. Prije nekoliko sedmica, Samir mu je ponudio smještaj u  vikendici na Jadranskom moru.

Jiri je bio u nedoumici. Ove godine nije mislio ići na ljetovanje, ali Samirove priče o jeftinom alkoholu i travi pokolebale su Jirijeve moždane vijuge.

Samir i on su trebali zajedno otići na odmor. Dan prije putovanja, na njegovim vratima se pojavio Samir . Nešto je smrmljao na brzinu, uvalio mu ključ u ruke i rekao da će se i bez njega snaći. Uzeo  je mobitel  i ukucao broj. „To je telefon čovjeka koji će ti u bilo koje dana na adresu donijeti najbolju marihuanu u državi“- brzo je izrecitirao Samir. Nakon toga se izgubio, putem objašnjavajući kako ga je prijateljica pozvala da ljetuju na nekoj rijeci i da to ne može propustiti

 Prije godinu dana praške vlasti su dozvolile u ovlaštenim lokalima prodavanje kanabisa, Jiri je došao na svoje. Volio je poslije posla zapaliti joint i to je sa godinama postala rutina. Kada je otvorena prva kafana sa travom, on je postao stalni gost. Razmišljao je o tome čekajući na graničnom prijelazu Doljani. Prije nego je mogao i zamisliti našao je vikendicu. Odmah je nazvao broj koji je ukucao Samir i bio iznenađen brzinom dostave.

Spavao je na plaži. Iz sna ga je prenulo brujanje mašina. Na obzoru je vidio maslinasto sivi ratni brod. Krasile su ga dvije topovske cijevi. Poluglasno je poslao Samira, čovjeka kojeg mu je preporučio, marihuanu, pivu i samog sebe u sto pički materina. Mislio je da halucinira.

Instinktivno se ustao sa peškira, nije htio pogledati ka pučini. Otišao je u obližnju kafanu i naručio pivu. Pored njega su sjedila dva čovjeka u uniformama i pričali o nekoliko stotina kilograma eksploziva koji se nalazi na nekom brodu i svako malo isticali nedostatak detonatora. Njihov razgovor je bio dovoljan za uvjeravanje ljudi na plaži da su sigurni. Jer, šta djeca znaju šta je pola tone eksploziva bez poticaja.

Jiri i danas sjedi u kafani na bh. primorju i pije pivu.  Misli kako doživljava halucinacije od jebeno dobre trave i razvodnjene pive.

12.06.2010.

segmenti

"... na prstima u noći bez meseca
hodaj
sa dahom u ušima i srcem u petama
kao žena na štiklama, take the walk on the wild side
i strojevim korakom na granici ukusa
hoooodaj ..."



Definišimo društveni sistem domovine kao sistem u kojem je jedina konstanta smanjivanje dobne granice osoba koje se nakon određenog vremena sreću na dženazama, sahranama, sprovodima i ukopima (redoslijed nevažan) zajedničkih poznanika.

Nekoliko puta sam se uvjerio u pozitivnu, gotovo idiličnu stranu odlaska  umrlih na neko bolje mjesto. U određenom trenutku lica svih prisutnih postaju nevjerovatno pozitivna i opuštena. Gotovo vidljivo, sa kože se polako povlače otisci briga, zlobe, straha, egoizma, mržnje ...

 

Prošlo je nekoliko mjeseci otkad sam zadnji put ležao na podu i buljio u čudesni svijet insekata koji se skupljaju pored bandere sa sijalicom. Dvije godine su prošle otkad sam zadnji put vidio njega. Okupio se čitav gradić kako bi na posljednji počinak ispratio jebeno prerano umrlog sugrađanina, druga i prijatelja.

Ne pije žestoka pića. Jednog ranog prijepodneva smo slučajno u kafani Kamernog teatra popili po 12 duplih travarica . Konobara koji je bio u službi gosta, na bolje mjesto smo ispratili u prethodnom odlomku.

Posljednji put sam ga vidio prekjučer, lažem, prije par sati na raskrsnici. Ne znam koga sam slagao. Nekako, najlakše je sebe.

 

To je taj sistem koji se poklapa i koji nas poklapa. A vrijeme gotovo vidljivo teče.

 

Jebi me, ali nekad se bas puno bojim da ću kasno shvatiti koliko mi znače fluorescentno zelena dukserica  i ljubičaste šare na njenoj pidžami koju baš i ne voli.

 

23.05.2010.

na početku bi veznik

"Bratstvo i jedinstvo je završilo na dva flora
pred streljačkim vodovima i masovnim koljačima!
Na kojem od ta dva flora ti igraš?
Pičko jedna nostalgična!

Jebo ti Bijelo dugme majku!
Jebo ti Lepa Brena majku!
Jebo ti Džoni Štulić majku!
Jebo ti komunizam i svastiku i majku!
a - ha a - ha ...
... Bratstvo i jedinstvo je završilo!
Vrijeme je da se upoznamo
onakvi kakvi stvarno jesmo."


Jer su likvidirali Radio 202, zato slušam drugu radio stanicu. Ne snalazim se najbolje, navike su podmukle. Danas sam čuo Lošu.

Album Dubioza kolektiva je dobar. Hajde ti grešni čovječe kuburi sa izdavačkim kućama, zlovoljnom publikom koja je sklona bacanju flaša, ispiranjem usta svakojakih organizama, i opet na kraju pokušaj ostati svoj.

Imam toliko godina, ali nemam bore koje to dokazuju – reče trepčuća vozačica. Bojim se da je posrijedi skrivanje identiteta – odgovorio je savjesni policajac. Zaslugom modnog lobija određeni kožni namaz neće ući u bubanj sa burkom i kapuljačom koja prekriva jedanaest trinaestina lica.

Danas sam vidio Faruka  Šehića. Jednog dana ću se napiti udobno smješten u rekonstruisane stolice ugostiteljskog objekta «Dva ribara» i poslati istinskom čovjeku piće.

Čini mi se da je ukopana empatija. Doživjela je kliničku smrt prije desetak godina. Prvih godinu dana nakon spomenutog događaja svakodnevno su je reanimirali  liječnici  eminentnih klinika. Kasnije su je smjestili u podrum zajedno sa pratećom aparaturom. Umrla je davno, par sati nakon preseljenja i pražnjenja bočice sa infuzijom, ali čini mi se da je ovih dana ukopana u NN grobnici.

Možda se trud isplati. Jednog naglašeno predivnog dana nepravda završi u samnici. Sutra će  Željezničar postati prvak BiH u fudbalu.

 

29.04.2010.

zajutrak

"Vežeš šuhe
Brojiš muhe
Pošteno vi ste radili
Al' sve su vas izradili

Kojem bogu
da se moliš

I počinješ galamiti
Jer ćunom nećeš guzu hraniti zemlju odbraniti...

Nedelja, nedelja
Bez buke
Dva prsta obraza
Od ruke
Zemlju ti uzeše
Stranci
Pravi smo glupi smo
Bosanci

Nikad hajra od Sarajva grada
Kao kuja puštena sa lanca."


Sunce tuđeg neba neće vas grijati ko što vas ovo grije. Jutros su sunčeve zrake spržile stijene i pretvorile ih u nanometarska zrnca prašine.

Jutro mazohističkog statista u postmodernističkoj tragediji počinje precizno odmjerenom dozom televizijskog fašizma i nikotinskog dima.

Jutro je najvažniji dio dana. Jutrom planovi najbolje padaju u vodu. Liče  komadu kruha na površini mora kojeg galebovi divljački proždiru. Sve se događa zbog nesnosnih vrućina, ribe se pičkasto povlače na dno. Doručak je najvažniji obrok.

Trećeg maja građani BiH će izaći na ulicu, sjesti i šutiti.

Večeras su ga ubili. U saopštenju za medije stoji da je „ranjen i priveden u ogromni stanični organizam“, ali ja znam da je mučki likvidiran.

Slijedeće godine neću znati da li je bio/la 202 sa crtom ili bez.

07.02.2010.

možda sam magarac u Indiji

"Ispraznite svoja srca
neka policijski doušnici
pročitaju vaša ljubavna pisma.

Ispraznite svoje džepove
neka trljaju ruke vlasnici
svemirskih hiperxafsa.
Ispraznite svoje mozgove
neka nebo, mravi i mornari
s Kurska čuju vaše riječi.
Ispraznite svoje oružje
neka crkne hijerarhija
jezik nacija država."



Diesel kao pogonska materija. Ko je nama Bruno?

Kazahstanski manijakalni žbir je uzeo košaru sa miješanim voćem.

Oni su doživjeli treću zimu bez ogrijeva.

Besprijekorno genocidno osporavani i dizani u visine, a opet bez triješća i humki za polaganje cvijeća.

To su bili dani, znaš oni kada je komandant otišao na usavršavanje.

Trkaći pacovi jezde cestama bez soli, kiseline i snijega.

Pahuljice su prekrile prostor za ukopanu svinju.

Magarcima bude bolje,

a možda i ne.

05.01.2010.

gimme danger little stranger

"...zivim onkraj svih stvari
ucim od pauka i crvenog puza
proucavam nervaturu lista
trudim se biti prijatan i vedar
ali onaj unutrasnji otkucaj
daje sasvim drugi ritam
predskazanje odvratno i gorko
to suocavanje sa svijetom
pustopasnom ledinom
gdje Bog jeca slegnutih ramena
i nema mjesta za zivot covjeka
Krist je unosna konfekcijska lutka
a slavuji se peku na roštiljima McDonald'sa."

 

Pala je avionska bomba i srusila pet spratova zgrade kao da su od hamer papira. Sve je bilo crveno, ljigavo i toplo od tabana do clanaka.

Preplivao sam Savu. Masa zivih bica isla je u suprotnom smjeru, sve mi se na trenutke cinilo smislenim.

Nasao sam papire, otisli su na plovidbu okeanom. Nikad se vise nisu javili. Udala se u noci kada smo sa Nisica izvukli glave u vojnickim rancima, a na visoravni ostavili cetiri noge, pet ruku i cetrnaest bubrega.

Jedne noci mir je zakucao na vrata maskiran u plasticnu bocu loze sa trznice. Ujutru nije bilo mira, samo je sve bilo dobro.

Prije desetak dana, dobio sam unuka. Ne znam kako se zove, ne znam ciji je.

Sutra sam mu planirao poslati poklon. Kupio sam ga od vojnicke plate, zlatnog ljiljana i benificiranih penzija koje nikad nisam dobio.

Danas sam odgodio slanje poklona i nadu da bih nekad mogao vidjeti unuka. Danas sam odgodio zivot.

18.12.2009.

neuocljive trgovine i kafane

"...Mozete zamisliti sliku osobe opasane peskirom kao redenikom sarca. Ja je ne vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom razevom hljebu, iz kojeg so prsti kao raketni mlaz, potcikuje jureci ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina."


Miris sumpora se uvlaci u nosnice, nemoguce ga je izbaciti iz respiratornih organa. Cestice su zarobile  svaku poru. Danas bi Bog Maja trebao obznaniti kraj svega i svacega.

Island je jebeno divna zemlja. Smjestio sam lezaljku na pukotini europske i americke tektonske ploce. Ako se ploce pomjere za nekoliko centimetara, sto je standardna tolerancija, padam u pukotinu. Mislim da to uopste nije vazno, jer je Bog obznanio svrsetak svega i svacega. Tako, i ako mali tektonci ispod povrsine  urane, nece biti problema. Progutat ce ih magma koja ce taj dan napokon naci svrsishodni prolaz u zemljinoj kori.

Gajba pive, orosena sumpornim isparavanjima, lezi u maloj iskopini pored gejzira. Tuzna rumena islandjanka skace po fjordovima i prodaje zajebane koktele od domace rakije. Podsjetila me na dijete koje je po dalmatinskim plazama ispeklo zanat prodajuci buhtle, breskve i kriske lubenice.

Nekoliko metara dalje na magmasticnim stijenama lezao je covjek kojeg su dva dana prije kraja svega i svacega pustili iz sanatorija. Odbio je marihuanu, zelio je biti cist kada dodje trenutak koji je prije hiljadu godina nagovijestio neki Bog plemena Maja.

Kako se cekanje na svrsetak oduzilo, prihvatio je ponudu za joint i sumpornu pivu.

Island je divna zemlja neuocljivih trgovina i kafana.


Stariji postovi

<< 07/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
27587

Powered by Blogger.ba